energijaNa svakom času joge naizmenično radimo asane i opuštanje. Pokrećemo energiju i zaustavljamo se da je osetimo, doživimo u potpunosti. Pre asana radimo dublje opuštanje, sa ciljem da osetimo, osvestimo i opustimo sve delove tela, kako bismo na drugačiji način ulazili u asane, sa pažnjom i osećajem na pokretu. Pažnja usmerava energiju. Nakon asana, radimo završno opuštanje, da bi pokrenutu energiju u potpunosti doživeli i sačuvali. Cilj joge je svestan pokret i uvećanje energije kroz pokretanje, tok i otklanjanje energetskih blokova, onoga što onemogućava protočnost. Vežbama disanja (pranajame) takođe radimo na energiji, na pročišćavanju nadija, energetskih kanala, i na dobijanju više energije kroz pravilno disanje. Meditacija je svakako korak napred, jer otvara put ka finijim i suptilnim oblicima energije, ali je neodvojiva od asana i pranajama, jer način rada sa pokretom i dahom otvara prostor da se uopšte i približimo meditaciji.

Svako ko dolazi na časove joge, mogao je do sada sve ovo osetiti, doživeti. Ovim tekstom hoću da proširim priču o energiji, da bude jasnije na čemu sve, kroz asane i vežbe disanja, radimo. I da možemo upotpuniti praksu joge, koristeći dodatne alate i znanja kada je rad sa energijom u pitanju.
Da bismo uopšte mogli pričati o duhovnom razvoju, o nekim ozbiljnijim oblicima rada na sebi, neophodno je da imamo dovoljno energije i to više od onoga što nam treba za svakodnevno funkcionisanje. Većina nas živi na minimumu energije, čime je već ozbiljno ugroženo fizičko i psihičko zdravlje. Mehaničnost onoga što radimo, mislimo i osećamo ima za cilj očuvanje energije, racionalno korišćenje (jer ubrzava pokrete, odluke, rad), ali je mehaničnost upravo ono što nam onemogućava pristup energiji i što nas vezuje u uvek iste reakcije, koje su pretežno negativne i kao takve najveći potrošači. Negativna osećanja i stanja uma značajno troše energiju i to je prostor kojim se moramo pozabaviti, u cilju očuvanja energije koju dobijamo kroz jogu i druge načine (duboki odmor, boravak u prirodi).

Kada se, nakon asana, zaustavimo da posmatramo efekte vežbe i sve ono što je unutar nas pokrenuto, mi radimo na odvajanju od onoga što se pokreće unutar nas, radimo na jačanju posmatrača – dela nas koji ostaje kao svedok, nedodirnut onim što se dešava. Izdvajanje posmatrača zahteva pažnju, a pažnja energiju. Na početku prakse misli će nas brzo povući putem asocijacija i pažnja sa posmatranja će nestati, ali redovnom praksom i sa većom energijom, posmatrač će se izgrađivati i jačati. Posmatrač je potreban da bismo uočili negativne emotivne reakcije, da bismo smanjili stepen poistovećivanja sa emocijama i reakcijama. Na početku ćemo biti u stanju da nakon jake emotivne reakcije (kada se istroši energija) primetimo da smo nepotrebno burno reagovali (to je ona začuđenost “šta mi bi?” koju osetimo nakon afekta ili jakih emotivnih reakcija), ali ćemo tokom vremena uspevati da se odvojimo i u toku same reakcije. (Tu se moramo čuvati snage uma koji je u stanju da iznese milion argumenata zašto je naša reakcija opravdana, što nas ponovo uvlači u reakciju i dodatno troši energiju.) Samo odvajanje će umanjiti emociju i skratiti reakciju, a nakon izvesnog vremena bićemo u stanju i da sprečimo reakciju pri samom nastajanju. Shvatanje da su jake negativne emocije (strah, anksioznost, bes, mržnja, povređenost, patnja) veliki potrošači energije, a da su zasnovane na davanju značaja, poistovećivanju, a ne na stvarnom značenju onoga što se dešava, pomaže da radimo na tome da smanjimo te reakcije na najmanju meru. Tu značajno pomažu i tehnike disanja, odnosno produbljeno, potpuno joga disanje, koje utiče na emotivno stanje i procenu značaja onoga što se dešava. Interesantno je primetiti da emocija nestane samim posmatranjem i produbljivanjem daha. Tu se postavlja pitanje šta daje, onda, stvarnost emociji. Znači, posmatranje onoga što se unutar nas pokreće, posmatranje daha i pokreta su načini  na koje izgrađujemo posmatrača i sposobnost odvajanja onoga što biva unutar nas pokrenuto. To otvara prostor da se rešimo negativnih reakcija i stanja i da kroz to čuvamo energiju koja će dalje izgrađivati pažnju i svest.

Ono što ume da uplaši na početku rada sa izgradnjom posmatrača i odvajanjem je hladnoća koju počnemo da primećujemo kod sebe. Nastane strah od toga da nam prestaje biti stalo, da gubimo deo sebe kroz to odvajanje. Toliko smo naviknuti na anksioznost, nemir, stalnu zabrinutost, da, onog momenta kada to počne da nestaje, gubimo osećaj sebe. Apsurdno je da nam to daje osećaj života, angažovanosti, značaja i vrednosti, ali je istina – i to zna svako ko je na pravi način pokušao da reši anksioznost kod sebe. Neverovatno je koliko energije troši sama anksioznost, iracionalni strah od opasnosti i ugroženosti, a koliko nam, sa druge strane, ona daje utisak da nešto radimo, postižemo, značimo. Kada se zaustavimo (i smognemo snage) da primetimo efekte anksioznosti, videćemo koliko smo sebe i druge nepotrebno potrošili. Anksioznost, depresivna osećanja, mržnja, bes, povređenost… sve to daje lažan osećaj života i vrednosti kroz potvrđivanje identiteta, slike o sebi. I predstavljaju jako velike potrošače energije koje nas čine još više mehaničnim i zarobljenim u uvek iste mehanizme reakcija.

Potpuna priča o radu sa energijom zahteva da se otvore i pitanja ishrane, disanja, hrane utisaka, kao i pitanje seksualne energije. Takođe zahteva da se produbi i priča o energetskim centrima, chakrama. I o transformaciji negativnih emocija. Ali o tome neki drugi put.